01str. 7
Žena sa kvarcom u očima
Zato je valjda s vremenom od nje ostala samo tišina jer kako da priča žena koja uvijek mora gutati?
Aida Sadiković Mehonić
Polja majčine dušice
Četrnaest pripovijetki · Sarajevo, 2026.
Klikni na polje i ubereš rečenicu
Vjerujući da je smrt samo kraj ovosvjetskog života, ovu knjigu posvećujem svom ocu, znajući da će ona naći put do njega.
Jusufu Sadikoviću, s ljubavlju
O knjizi
Priče koje mirišu na zemlju iz koje su nikle
Polja majčine dušice su prva knjiga Aide Sadiković Mehonić: četrnaest pripovijetki o ljudima iz bosanskih gradova i sela. Kroz njih prolaze žene koje skupljaju kamenje i šute, očevi koje sjećanje ne pušta, djeca koja crtaju svijet kakav bi trebao biti, stari ljudi koji pamte ono što drugi zaborave.
Pisane jezikom koji čuva stare riječi i ritam govora, priče se kreću između rata, bolesti i svakodnevice, između gubitka i nade, i vraćaju se onom što ostaje kad sve drugo prođe.
- Autor i izdavač
- Aida Sadiković Mehonić
- Izdanje
- Prvo, Sarajevo, 2026.
- Obim
- 224 stranice, 14 pripovijetki
- Ilustracije
- Osam crno-bijelih ilustracija uz priče
- ISBN
- 978-9926-38-208-7
- Cijena
- 20 KM (dostava po BiH 10 KM, preuzimanje u Sarajevu besplatno)
Sadržaj
Četrnaest priča
Uz svaku priču po jedna rečenica iz knjige.
02str. 15
Atif je posadio breskvu
Na selima možda malo kasnije nego u gradovima, ali prije ili kasnije, i gradsko i seosko čudo ljudi zaborave ili im dosadi ili ga naprosto više ne smatraju čudom.
03str. 25
Kojot
…zašto uopće postoji sreća kad je ona samo jedan odušak od patnje, pauza između dvije tuge.
04str. 37
Muna
Gdje li je bježala njena majka i gdje li je bježao umoran otac onda kada njivu okopa, ubere urod, zagrije sobu i strepi od dušmana?
05str. 47
U sjeni bakra
Ako se nekada ova priča umotana u neke lijepe korice nađe na tvojoj polici i otvoriš, eto, baš nju, možda ćeš dozvoliti da ti pokažem Merkin svijet.
06str. 57
Kriva priča i poneka kruška
Najviše bi tada šutio, ali narod ne pamti tišine, nego riječi i strah koji one izazivaju.
07str. 71
Toz
„Kada čovjek njegovih godina prestane piti kahvu koju je srkao više od pola stoljeća svaki dan po nekoliko puta, onda nešto debelo nije uredu“
08str. 81
Dan kad je grad zvonio
…kad se desi nešto veliko i lijepo, to trebamo pamtiti i Bogu na tome zahvaljivati, a kad se desi nešto ružno, to zaboravimo i zaklon kod Boga tražimo.
09str. 93
Elifa koju su pozvali
Ljudi su u aščinicu dolazili puni kućnih tuga, a da je tuga vidljiv prtljag u aščinicu bi stalo svega troje-četvero…
10str. 105
Zorom
Noć niko ne grli i niko za njom ne čezne u trenu kada se svjetlo rasipa zemljom…
11str. 117
Neobičan hobi gospođe Škulj
U toj žutoj prostoriji sudarila se sva sreća i sva dosada njenog života.
12str. 135
Kavez od hljeba
…dan postaje gnjecav kao nedovoljno pečeno tijesto koje moraš jesti jer si gladan, a ono se lijepi za grlo i jedva silazi u želudac.
13str. 159
Utaja mladog mjeseca
Jutro je mirisalo na narandže, a narandže su mirisale na spokoj…
14str. 199
Polja majčine dušice
Vele mi da su došle jer sam najmudrija, a ja sam znala da su došle jer sam najstarija. U nedostatku mudraca ljudi posežu za starcima.
Zato je valjda s vremenom od nje ostala samo tišina jer kako da priča žena koja uvijek mora gutati?Žena sa kvarcom u očima
…zašto uopće postoji sreća kad je ona samo jedan odušak od patnje, pauza između dvije tuge.Kojot
Noć niko ne grli i niko za njom ne čezne u trenu kada se svjetlo rasipa zemljom…Zorom
Odlomak
Iz pripovijetke „Polja majčine dušice“
Rekle su i da jutro miriše na majčinu dušicu, da im se petljala za zglobove dok su prilazile kući. Od tih polja ostao je samo spomen jer čak ni moj otac polja nije zatekao. Pričalo se, a priča se i sada, da su godinama ovuda moji preci njegovali trave, ali šta god da se u zemlju zaturi, iz njega samo majčina dušica iznikne, a ako poraste i nešto drugo, ono opet miriše samo na tu travu pa su preci odustajali i od vrta i od voćki i puštali da se trava sama množi sve dok ne prekrije sve poljane dokle pogled seže. Kad se u njih zađe, nađeš tu i nanu i bosiljak, ali kad polje izdaleka pogledaš, ono sve vrvi od majčine dušice. Kad naramak nane ili bosiljka nabereš, cijela ti kuća na dušicu miriše. Ne pamte kad, ali kazuju da su se polja sasušila, da je trava bila gladna k’o gladan čovjek pa se širila tamo i gdje jeste i gdje nije njeno i na kraju sama sebe pojela, sasušila se k’o čovjek kad se sasuši kad kome kakav zulum učini i nestala u zemlju koja ju je hranila. Otac bi govorio da je neko od naših strašnu nesreću nekome učinio pa se baš iz naše zemlje i trava počela prkositi i ulaziti u tuđu i da je to naše prokletstvo koje nosimo i nosit ćemo dok je zemlje – svima oko nas miriše trava, jedino nama nikako.
Polja majčine dušice, str. 199
Bilješka o piscu
Aida Sadiković Mehonić
Rođena je 1990. godine u Sarajevu. Osnovnu i srednju školu završila je u Sarajevu, a potom studije Komparativne književnosti i bibliotekarstva na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.
Osnivačica je i predsjednica Udruženja za pomoć i edukaciju Obraduj nekoga u Sarajevu. Udata je i majka jednog dječaka. Polja majčine dušice njena su prva objavljena knjiga.
Kako do knjige
Naručite svoj primjerak
20 KM
- Dostava po BiH10 KM
- Preuzimanje u Sarajevubesplatno
Narudžbe primamo putem emaila, telefona ili Vibera, a knjiga će uskoro biti dostupna i u knjižarama.